U današnje vrijeme, puno se govori o afirmacijama kao načinu privlačenja željenog, ali se uglavnom predstavlja nepotpun i pogrešan način njihove primjene. Afirmacije su jedna grana na stablu i ne možemo ih promatrati neovisno o cjelini. Knjige koje pišu o afirmacijama, uglavnom se ne dotiču stabla i njegovog korijena, već svode afirmacije na verbalno ponavljanje određenih fraza. Grlo, kao kanal verbalnog izražavanja, pripada petoj čakri, ali znamo da nijedna čakra ne funkcionira odvojeno i zasebno.

300×250 centar text-39

Riječ afirmacija potiče od latinske riječi “affirmatio” što znači potvrda, tvrdnja. Afirmacije uglavnom izvlače na površinu problem ili nedostatak nečega ili se njima bavimo kada želimo ono što nemamo. Ako ja imam ljubavnog ili bračnog partnera, neću raditi afirmaciju “ja imam partnera”, ali ako ga nemam, a želim, onda ću nastojati pomoću afirmacije “imam savršenog partnera” privući željeno. Zapravo, verbalno potvrđujem da imam to što želim. Kod afirmacija je neophodno povesti računa o suprotnoj vibraciji. Kada kažem “ja sam zdrava”, ako sam pri tome bolesna, duboko u meni će odzvanjati eho “ti si bolesna, ali želiš ozdraviti”. Želja je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i tu postoji jaka tenzija, poput rastegnute lastike. Ako stvorimo želju i odmah odustanemo od “natezanja”, vrlo lako se može desiti da ona bude ispunjena. Zato se smatra da je neophodno stvoriti osjećaj kao da već imamo to što želimo, da bismo izbjegli tenziju i približili krajeve lastike što bliže jedan drugom.

Pamtim jednu istinitu priču koja se desila u toku rata u Sarajevu. Žena, koja nekih 10-ak godina nije mogla ostati u drugom stanju, odjednom se nalazi u vihoru rata i komforan stan zamjenjuje podrumom, kolektivnim smještajem i život se svodi na puko preživljavanje. Potpuno nestaje svaka misao o potomstvu, kome bi palo na pamet da rađa i odgaja djecu u podrumu, pod granatama. Međutim, ubrzo dolazi do trudnoće i ona rađa zdravu djevojčicu. Čim je nestala svaka tenzija, došlo je do realizacije.

Imati neku želju, znači nemati određenu stvar. Mi smo skrojeni tako da obično nismo zadovoljni s onim što imamo i to nas stalno navodi na nove želje. Dok želimo, mi smo u stanju praznine ili gladi. Želje potiču od uvjerenja da nas može usrećiti nešto izvan nas. Visoko razvijene osobe prestaju biti vezane željama. Ne zato što se asketski odriču materijalnog svijeta, jer bi to značilo jedan vid patnje, već što su u stanju “jesam” (sadašnjem trenutku) potpuno sretni i ispunjeni. Samac je uvjeren da može biti sretan ako pored sebe ima partnera, osoba bez djece ima snažnu želju za potomstvom, bolesnik želju ozdraviti, siromah ima ogromnu potrebu za novcem. Kada se sve to postigne, nastaju nove želje, jer se time ne dostiže punoća. Nešto nam biva uzeto ili dato s razlogom. Bogat čovjek ne mora biti sretan, niti siromah nužno mora biti nesretan. Naš psihološki sklop vjeruje da je sreća stanje ravno količini ispunjenih želja. Novogodišnje i rođendanske čestitke uglavnom kažu “želim da ti se ispune sve želje, da imaš para, ljubavi, zdravlja” i bit sreće svode na imanje, posjedovanje nečega. Kada je riječ o afirmacijama, one nikako ne mogu nadjačati naša uvjerenja.

Želja (nemanje, ono što nije) zasjenjuje ono što imamo, nezadovoljstvom postojećim stanjem, neprihvaćanjem, pojačavamo vibraciju “nemati”. Žena iz navedene priče je tipičan primjer, njen život je bio zasjenjen onim što nije imala i pojačala vibraciju “nemanja” djeteta. S druge strane, vidimo kako jedan šok i preokret u životu osobe, mijenjaju situaciju. Univerzum nam ponekad donese šokantan preokret života ili iznenadni gubitak. Želja ili kama nas zatvori nezadovoljstvom i tu postoji ogromna tenzija da se pusti ta lastika koju smo zategli. Umjeren i uravnotežen život je najveće bogatstvo i najveća umjetnost.

300×250 centar text-39

Afirmacije nisu samo stvar verbalnog izraza, ja ću sad izgovarati neku rečenicu i promijeniti svoje stanje. To je nemoguće i zbog toga masa ljudi kaže “radio sam afirmacije, ali to je bezveze, nema nikakvog efekta”. Prvi korak ka uspjehu jeste prihvaćanje stanja, svog života kakav jeste i življenja u sadašnjem trenutku s osjećajem potpunog ispunjenja i sreće. Znači li to da bolestan čovjek može biti sretan? Znači li to da osoba koja prolazi kroz razvod braka može u ovom trenutku biti sretna? Koja je doživjela gubitak ili tragediju? Da bi se krenulo ka iscjeljenju, potreban je samo jedan trenutak da uhvatimo tu iskru svjetla unutar sebe i osjetimo beskrajni, blaženi mir. Kada jednom osjetimo to stanje, postaje nam poznato i stalno težimo ka njemu. Tu se oživljava jedno izgubljeno sjećanje, odnosno znanje. Mi dobro poznajemo ugodnost tog osjećaja sreće, ali ga iz bezbroj razloga zatomljujemo, jer vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se ne ispune određeni uvjeti i tako stvaramo alibi za svoje stanje – kako ću biti sretan, kad je oblačno vrijeme, kad mi plaća kasni, kad država propada, kad sam u svađi sa partnerom…

Uvjereni smo da u stanju zabrinutosti imamo kontrolu nad situacijom i čini nam se da je to normalno stanje. Bojimo se opustiti, da ne bismo zaboravili brige, jer je sasvim normalno biti zabrinut. Patnja je stanje koje treba iscijeliti, a ne održavati. Kakve to veze ima s afirmacijama? Možda i ne treba poseban odgovor, ali dosta ljudi živi u prošlosti i plaši se pustiti svoju patnju, jer se čini da time povređuje neku osobu ili sjećanje na nju. Uvjereni da nemaju pravo na sreću. Svi mi imamo ukorijenjena uvjerenja o svojoj vrijednosti. Ako duboko vjerujemo da nešto zaslužujemo, da nam prirodno pripada, nije nam teško doći do toga. Svaki uspješan atletičar, još prije trke mora sebe vidjeti na cilju i prirodno preuzeti pobjednički pehar prije nego se to zaista dogodi. Ne zato što to želi, već zato što zna da mu pripada. A željeti i znati su dva različita stanja i emitiraju potpuno različite vibracije.

Afirmacije su u verbalnom smislu vezane za grlenu čakru. Međutim, afirmacije se rade cijelim bićem, a um je glavni ometač. Um je vezan za ego, znanje za svijest i oni su u obrnuto proporcionalnom odnosu.

Da bismo pojednostavili stvar, kada ujutro ustanemo, znamo da trebamo na posao, cijelim bićem znamo da je tako i sve se odvija u pravcu da se to i dogodi, svaka kretnja i misao su na toj vibraciji. Prirodno i bez napora vjerujemo i znamo da će se to dogoditi jer sebe već vidimo u kancelariji, trgovini, tvornici. Međutim, kada bi se probudili i pomislili da ćemo na posao otići skupocjenim ferarijem, um bi pružio snažan otpor, jer znamo da nam takav luksuz ne pripada, zbog čega vjerujemo da je nemoguće i svaka naša stanica će emitirati takvu vibraciju. Dakle, naše cijelo biće je učinilo kontra-afirmaciju od “imati”. Zbog takvih stvari, sami stvaramo platformu da se cijeli život vrtimo oko iste ravni ili istog kvaliteta života. Nama je lako stvoriti viziju sebe na poslu, ali teško možemo stvoriti osjećaj sebe u tom automobilu. Razlika je u poznavanju osjećaja. Ako nikada nismo bili na moru, možemo se samo udaviti u vodi kada uđemo u nju. Ali, plivati svi znamo, ono je dio zaboravljenog znanja. Jer mi samo možemo “naučiti” ono što već znamo, odnosno oživjeti sjećanje. Možemo se udaviti samo zbog neznanja. Možemo se plašiti vode i misliti da ne znamo plivati, ali ono što mislimo je često u suprotnosti s onim što znamo i dio je blokirajućeg mehanizma uma, odnosno ega koji se bori protiv svjetla.

duhovni-razvoj.blogspot.com

300×250 centar text-39