300×250 centar text-39

I koliko god se mi odrasli trudili zaštititi djecu od svih tih utjecaja, to nam baš i ne uspijeva najbolje jer se djeca odazivaju na okolinu veoma, veoma intenzivno i prilagodljivo. Tako prilagodljivo da nam naš vlastiti roditeljski i odgojiteljski posao djeluje često beskorisnim i uzaludnim.

Svi ljudi koji se bave pitanjima odgoja djece ili su njegovi izravni sudionici kao roditelji, odgojitelji, učitelji, znaju kako su svakodnevno izloženi opasnostima da učine kakav pogrešan potez, da djetetu kažu ili učine nešto zbog čega će žaliti, možda i čitava života, ili zbog čega bi dijete moglo trpjeti i nositi teške posljedice, razočaranja i rane. Svjesni smo da nam djeca odrastaju u doba životne jurnjave, u doba kad za njih nemamo potrebnog vremena. Nehotice su uključeni u brzinu suvremenoga života i u sve njezine štetne pojave: prezasićenost dojmovima, buka, stresovi u školi, na ulici, kod kuće, neprestana natjecanja itd… I koliko god se mi odrasli trudili zaštititi djecu od svih tih utjecaja, to nam baš i ne uspijeva najbolje jer se djeca odazivaju na okolinu veoma, veoma intenzivno i prilagodljivo. Tako prilagodljivo da nam naš vlastiti roditeljski i odgojiteljski posao djeluje često beskorisnim i uzaludnim. Ovdje se ipak nećemo osvrtati na utjecaj okolice, nego na pitanje kako odgovaraju djeca i njihov duh na poruke koje svakodnevno primaju od svojih najbližih, od roditelja i odgojitelja.

300×250 centar text-39

Programiranje

Vrlo često nismo svjesni kako u glavama naše djece stvaramo programe i kako to programiranje iz djetinjstva utječe na njihovo odrastanje, na formiranje njihove cjelokupne osobnosti. To se najčešće događa nehotice, uslijed preopterećenosti poslom, žurbom, nervozom, raznim stresovima kojima smo svi izloženi, a koji pogađaju najslabije, našu djecu jer su oni prijemljivi upijači svega što se događa. Oni su poput spužve koja upija kako čistu tako i prljavu vodu ovoga svijeta i svega onoga što im se nudi. Samo za razliku od spužve, ne mogu je tako lako istisnuti iz sebe, nego je pohranjuju u pretincima duše, a ona onda ostavlja neželjene mrlje i rane na njihovu karakteru. Ako znamo da djeca najdublje uče iz doživljenoga, ne bi nam smjelo biti svejedno što će doživljavati dok su u procesu odrastanja.

Neki se programi onda poput ‘obiteljskog prokletstva’ prenose s generacije na generaciju. To se ponekad naziva i ostvarivo proročanstvo, jer ako se dovoljno često ponavlja, postaje stvarno i djeca to prihvaćaju kao dio svoga identiteta.
Neke od najekstremnijih programskih poruka koje upućujemo svojoj djeci su npr:

– Ti si nepopravljiv!
– Bože, baš si dosadan!
– Vidjet ćeš da ćeš požaliti!
– Isti si kao stric Pero (koji je u zatvoru)!
– Ista si kao teta Iva (koja pije)!
– Ti si stvarno lud!
– Dosta mi te je više!
– Bolje bi bilo da te nisam ni rodila!
– Nikad od tebe ništa neće biti!

Ovakve poruke odmah prepoznajemo kao pogubne. Ali je istančanije ono još pogubnije programiranje. Ono nam je nekako postalo svakodnevna navika i često ne razmišljamo o posljedicama.

Ponekad promatramo djecu koja se igraju u parku. I slušamo zabrinutu majku koja viče preko ograde: Pazi! Poskliznut ćeš se! Slomit ćeš vrat! Uprljat ćeš nove hlače…itd.

Ili kad pripiti ili nervozni otac završava jalovu prepirku sa svojom ženom i „bijesan“ odlazi po cigarete, te usput dobaci svome sinu: Eto vidiš, sinko, nikada nemoj vjerovati ženama. Samo te iskoriste. Šestogodišnjak ili malo stariji pobožno digne glavu i kimne: – Da, tata…

A da ne govorimo o tome kako se u milijunima dnevnih soba i kuhinja čuje:
– Bože, što si lijen!
– Tako si sebičan!
– Idiote jedan, prestani već jednom!
– Budalo!
– Daj mi to, kretenu!
– Gledaj kako si smotan!
– Ubijaš me, čuješ li?

Zaoštrene primjedbe ove vrste ne djeluju loše na dijete samo u trenutku kad mu to govorimo. Ponižavanja poput ovih imaju gotovo hipnotički učinak i djeluju u podsvijesti poput klica u mozgu. Ove klice će rasti i oblikovati nečiju predodžbu o samome sebi i naposljetku postati činjenica o djetetovoj osobnosti. Zbog toga su poruke ovakve vrste pogubne.

300×250 centar text-39

Svakodnevna hipnoza

Ono što teško možemo shvatiti jest činjenica da svakodnevno hipnotiziramo svoju djecu. I to svaki put kad u razgovoru koristimo određeni obrazac, dopiremo do podsvijesti naše djece i na taj ih način programiramo, iako nam to nije bila namjera. U svijest djeteta se usađuju određene poruke i ako ih odlučno ne pobijemo, one ih prate kroz cijeli život i postaju za njih istinite. Postaju matrica njihovu životnom djelovanju.
Znamo, također, da je djetetov um pun pitanja. Pa je tako normalno da sve što je novo, zabavno ili napeto privlači njihovu pozornost. Sindrom prekomjerne živčane napetosti, koji je izražajno prisutan kod nas odraslih, prenosi se i na djecu poput ukucavanja određenih kodova.
Najznačajnija pitanja koja djetetov um postavlja i kada ih ne izgovara jesu: Tko sam ja? Kakva sam osoba? Gdje se uklapam? Kakav sam u očima starijih?

Ova su pitanja vezana za samospoznaju, odnosno za identitet, na kojima se zasniva život odrasle osobe i na osnovi čega donosimo sve ključne odluke. Zbog toga je dječji um posebno osjetljiv na rečenice koje počinju riječima: Ti si! ili: Nisi! Bez obzira na to glasi li poruka: Ti si tako lijen ili glup!, Ti si divno dijete!, ili glasi: Nisi dobar! ili: Nisi kao oni! – ove izjave koje izgovaraju „veliki“ duboko se urezuju u djetetovu podsvijest. Ti poruke najsnažnije hipnotiziraju dječju podsvijest i najdublje određuju njegovo djelovanje.

Stoga se odrasli ljudi, kad se nađu shrvani životnim krizama, prisjećaju riječi koje su kao djeca slušali pa kažu: – Od mene nikakve koristi, znam to, nikakve… Ili: Uvijek je meni moja otac (moja majka) to govorio/la… Ovakve riječi nisam dovoljno dobar(a), glup(a) sam, nisu se pojavile niotkuda. Pohranjene su negdje u glavi jer su bile ponavljane u dobi dok djeca nisu bili u stanju preispitati njihovu točnost.

Link Unit 200x90x3 horizontalni text-44

Što ne bismo trebali činiti?

Ako želimo da nam djeca budu dobro odgojena (a to želimo svi), onda bismo svakako trebali pripaziti na svoje ponašanje prema njima i pred njima. Ono što govorimo oni će možda brzo zaboraviti, ali ono što pri tome činimo, uvijek će oponašati. To postaje model koji će imitirati jer su ga upili kroz doživljaj. U odnosima prema djeci, kao i prema odraslima, uvijek trebamo biti autentični. Nikada se ne pretvarajmo da nismo ljuti ili povrijeđeni ako uistinu jesmo. Pred djecom treba pokazati osjećaje kakvi jesu, ali pri tome trebamo imati samokontrolu i znati što učiniti s njima, kako ih kanalizirati. Iz toga će djeca naučiti prepoznavati i izražavati svoje osjećaje, jer je to veoma važno. Znat će da imaju pravo na to. Ponekad se u našim obiteljima zna čuti: Ti ne smiješ plakati, ti si muško. Muškarci ne plaču. Dijete koje to sluša uči potiskivati osjećaje tuge i u životu će stalno imati osjećaj kako je sramota plakati, jer muškarci ne plaču.

Ponešto od onoga što bismo trebali usvojiti kao pravila ponašanja prema djeci:

– Nikada se ne trebamo plašiti djeci nešto narediti ako je to potrebno. Ali ih pritom nikada nemojmo vrijeđati niti ponižavati, npr.: – Očekujem od tebe da odmah pospremiš svoje stvari ili igračke, ali nikada uz to ne reći: – Ti, sebično derište. Ili: Neuredna svinjo!

– Izbjegavajmo djecu uspoređivati s drugima, npr.: – Nemoguć si kao tvoj tata. Ili: Zašto ne možeš biti dobar kao tvoj mali braco! Ako smo kršćani, i nama i našoj djeci uzor treba biti samo Isus Krist, a nikako bilo koji čovjek. Jer svi smo nesavršeni da bismo mogli biti drugima uzori.

– Nikada im nemojmo davati loš primjer, niti dopustimo sebi da jedno govorimo a drugo ili čak suprotno činimo. Djeca će tada učiti da je normalno biti licemjeran i lažan, i kako je prihvatljiv farizejski način ponašanja, npr.: – Djeco, nedjeljom treba ići u crkvu jer je to Božja zapovijed, a otac ode u gostionicu, a majka susjedama na kavu.

– U djecu trebamo usađivati zdravi odnos poštovanja prema autoritetu, a nikada ih njime plašiti, npr.: – Ako ne budeš slušao, fratar će ti odrezat jezik. Ili: Dragi Bog će te kaznit, učitelj će ti izvući uši i slično. Dijete će tada gajiti strah i otpor prema takvim ljudima. Podsvjesno će ih smatrati neprijateljima i imati stalnu potrebu zaštititi se od takvih.

– Nikada ne govorimo pred drugima o nedostacima svoga djeteta ako nas ono može čuti, npr. – Grozno je sramežljiva, ne znam što će od nje biti. Ili: Od njega (nje) nikada ništa! Dijete će usvojiti osjećaj manje vrijednosti s kojim će se teško nositi. Postat će nesigurno i opterećeno.

– Nikada nemojmo koristiti osjećaj krivnje da bismo vladali djecom, npr.: – Bože, iscrpljuješ me, tako mi je loše da bih najradije legla i umrla! Ili: – Gledaj što činiš svome ocu ili majci. Dijete će imati osjećaje pogrešne krivice i postat će ili agresivno i osvetoljubivo ili depresivno i pasivno. Ovakva djeca često pribjegavaju ovisnostima.

Ako ovo sve znamo, onda bismo trebali koristiti svaku priliku da svojoj djeci omogućimo da iz života nas starijih nauče ono što će ih poduprijeti i ojačati im krila za životni let. Nikada nećemo izbjegavati djeci govoriti ono što je dobro, ali samo ako to nalazi potvrdu u našem vlastitom svakodnevnom životu. Tako ćemo im najbolje pomoći da se razviju u samosvjesne i sretne osobe, koje će znati uživati u životu ne spotičući se o vlastite ranjenosti zadobivene u odgoju.

Dominika Anić, www.svjetlorijeci.ba
Prenosi: www.savjetnikuspjeha.com